Navijači Partizana pokazali pravo lice političkih opcija u Sandžaku

1745

Događaji gostovanja navijača Partizana su većinu stanovništva Sandžaka podsjetili na 1993. godinu i čuvenu “posjetu” Željka Ražnatovića Arkana na čelu navijača. Skoro 30 godina je prošlo, ali se, nažalost, ništa nije ni pomaknulo u pozitivnom smjeru, naprotiv.

Te 1993. godine, dok je buktio rat u BIH, i dok su tenkovi i ostala teška artiljerija bili stacionirani na brdima oko sandžačkih gradova, Bošnjaci Sandžaka su imali ono što više nemaju. Imali su nacionalno jedinstvo i hrabre pojedince.

Na taj način su, praktično goloruki, Bošnjaci Novog Pazara uspjeli da spriječe divljanje Arkanovih bandi u gradu, predvođeni grupom hrabrih pojedinaca. Po priči Ersana Čelija i Emira Rapovića (inače vođe navijača) narod je ohrabrio i predvodio Kasim Zoranić, o čemu ćemo mi posebno pisati.

Danas, 28 godina kasnije, taj isti narod je doživio da se njim poigrava grupica od par stotina navijača, pjevajući “nož, žica, Srebrenica” i ponosno ističući transparent sa likom Ratka Mladića.

Šta se promijenilo u međuvremenu? Gdje je nestao onaj hrabri narod spreman da goloruk brani svoju čast i ponos? Očigledno je samo da nacionalno jedinstvo i dovoljan broj hrabrih pojedinaca više ne postoji. Narod je duboko podijeljen u 3 glavne i još nekoliko sporednih političkih kolona. Pri tome, sve tri političke stranke su pune oportunista ogrezlih u korupciji, a narod je u potpunosti oguglao na tu korupciju i uklopio se u nju, podstičući je na svakom koraku.

Dva nacionalna lidera su u direktnoj koaliciji sa Vučićevim vladajućom većinom, a treći je na čekanju, spreman da “uskoči” u svakom trenutku ako zatreba. Na ovaj način, podrška vladajućoj većini postaje vrlo jeftina. Bez zavaravanja, Bošnjaka Sandžaka je premalo da bi bili neki značajan politički faktor u smislu procenata koje donose, ali, s druge strane, kao manjina pod budnim okom Evrope i Amerike moraju učestvovati u vlasti. Vučić ovu razjedinjenost savršeno koristi, dajući svakoj stranci taman dovoljno vlasti da budu i dalje zadovoljni koalicijom (ili tihom koalicijom) sa njim, ali nezadovoljni činjenicom da i oni drugi imaju udio u vlasti, puštajući ih da se besomučno bore jedni protiv drugih, nijednog trenutka se ne okrećući protiv njega.

BNV je u rukama jedne političke stranke, Islamska zajednica u raljama druge, dok treći služi za pokazivanje narodu Srbije i Evropi, kao dobar reprezent nacionalizmom neopterećenog evropejskog političara, pripadnika nacionalne manjine. Sve je primketnije i direktno preuzimanje iskusnih sandžačkih političara i učlanjivanje mlađeg političkog kadra bošnjačkog korpusa u SNS. U politici u Sandžaku više ništa nije sveto niti zabranjeno. Za to vrijeme, po prvi put poslije više decenija, prirodni priraštaj je čak i u najmlađim srbijanskim gradovima Novom Pazaru i Tutinu negativan, radno i reproduktivno sposobno stanovništvo se masovno iseljava iz Sandžaka, a na ulicama Sandžaka u ljetnjem periodu je njemački jezik prisutniji od bosanskog.

Šta je rješenje ove političke i nacionalne agonije? Jedino rješenje bi se moglo naći u potpisivanju svojevrsnog političkog kodeksa, koji bi predstavljao minimum zajedničkih interesa ispod koga se ne smije ići, kao i džentlmenski dogovor o tome koja su politička sredstva dozvoljena. Nažalost, ovako nešto je i dalje samo utopistička misao i svjetlosnim godinama je daleko dokle god se ne resetuje kompletna politička scena u Srbiji, a samim tim i u Sandžaku. 5. oktobar uskoro puni 20 godina, pitanje je koliko ćemo još morati da čekamo 6. oktobar i gdje ćemo biti kada on osvane.

Stejt department je reagovao na šovinističko divljanje navijača Partizana u Novom Pazaru. Dok su političari u Sandžaku mudro ćutali, Zukorlić je otišao korak dalje i najavio međubošnjački sukob i naoružavanje svojih pristalica. Narod sve to mirno posmatra i samo je pitanje vremena kada će ova sandžačka politika preliti kap i izazvati neke nove političke opcije i odluke.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.